Na putu ka meni

Prije no  što sam postala psihološka savjetnica. Daleko prije no što sam imala svoj biznis, klijente i mnogo godina prije no što sam mogla pomoći bilo kome na putu ka ličnoj sreći bila sam uplašena, nesigurna djevojčica.

 

Ona koja se plašila da kaže svoje mišljenje.

Ona kojoj glas drhti pred autoritetom.

Ona, željna odobravanja.

 

I prestravljena životom u koji tek treba da se upustim. 

 

 

Buđenjeeeee!

 

Izvana je djelovalo sve OK. Studirala. Imala uvijek dovoljno. Odrasla u zdravoj porodici. Rekao bi čovjek nema šta da mi fali.

 

Ipak, iznutra se vodila žustra rasprava između onoga što mislim da želim za sebe i zahtjeva koje trebam ispuniti želim li da me drugi “vole”.  Taj dijalog me čnio zaleđenom. Iskočim li iz kolosijeka, hoću li biti kritikoana, nevoljena, neprihvaćena?

 

I kada je buka u mojoj glavi postala dovoljno snažna da i sama na nju obratim pažnju: doživjela sam krizu identiteta.

 

Po prvi put sam se zapitala: “Ko su ti glasovi? Mama?! Tata?! Bako?! Jeste li se vi ušunjali u kapetanovu kabinu i iz mraka kormilarite mojim životom?”

 

Šlag na torti bila je ona.

 

Vidite, ja ne vidim dobro. Tačnije, po medicinskim nalazima vidim svega 5%. Kada sam prvi put zatražila ljekarsko uvjerenje kao uslov za konkurisanje na posao, doktorica mi je rekla:

 

“Ti nisi radno sposobna”.

 

“Molim?!” Nisam li upravo završila fakultet? Već imam radno iskustvo. I neko ko me ne poznaje mi kaže da nisam radno sposobna samo zato što ne mogu biti pilot?

 

Glasno me probudila. Bilo mi je dosta ograničenja. Dosta  toga da mi drugi govore šta je to za mene ispravno ili nije. Dosta toga da budem zbunjena djevojčica koja udovoljava i prvi put u životu sam se ozbiljno zapitala:

 

“A šta ja želim za sebe?”

 

Napustila sam postdiplomske studije ekonomije i otišla da se borim za ljudska prava. Bio je to zabavan i stresan period, pun žurbe i galame (uglavnom moje).

 

Prvi put sam saznala da mogu mnogo toga. Saznala da brzo učim. Ali saznala i to da to nije poziv za mene.

 

Ali šta jeste?

 

Nekoliko teških godina

 

 

Prvo sam postala coach. Slučajno.

 

Sretala sam ljude koji su se “zapetljali” u sopstvene misli i uvjerenja, pa mi jednog jutra došlo da snimim youtube video i nekima se dopalo. Nije prošlo mnogo kada je stigao i prvi poziv da joj budem coach.

 

I taman kad sam pomislila da sam konačno pronašla sebe, ponovo se javio onaj tihi neumoljivi glasić: “To nije poziv za tebe”.

 

Izmorena lutanjem. Izmorena traganjem. Izmorena brakom koji se upravo raspadao.  Shvativši da sam godinama birala nešto što nije ljubav prema meni, spakovala sam kofere i preselila u Novi Sad. 

 

 

Izabrala sam strmiji put

 

Nikada neću zaboraviti taj trenutak kada sam ugledala priliku da se upišem na psihoterapijsku edukaciju. Kao da su u tom trenu sve puzle kliknule na svoje mjesto: “To je to!”

 

I iako oduševljena idejom što se konačno krećem pravim putem – svojim putem, usput me pratila povorka sumnje u sebe, nesigurnosti i onog dubokog osjećaja da nikad neću biti dovoljno dobra ni prihvaćena u psihološkim krugovima.

 

Zamislite tog svetogrđa; biti ekonomista i bivši coach među psiholozima.

 

 

Rad na sebi se isplatio

 

Mnogo godina kasnije… Nakon 4 godine psihološke edukacije, desetine sati supervizije sa međunarodnim edukatorima, stotina sati ličnog rada i stotina sati rada sa klijentima, moj život danas izgleda drugačije.

 

Naučila sam kako da pomognem sebi.

 

Naučila da ne moram biti savršena da bih bila prihvaćena.

 

Naučila da otpustim potrebu da se dopadam drugima i počela praviti takve izbore kojima ću se dopadati sama sebi.

 

Naučila sam da istinski volim sebe.

 

I ono najvažnije: naučila sam da tražim stručnu podršku, kada mi je pomoć potrebna. (O da, i ja jako rado idem na psihološko savjetovanje.:))

 

Postala sam preduzetnica, osnivačica Centra za obrazovanje Liberta Co, Postala članica psihološkog savjetovališta SOS ženskog centra i suosnivačica Centra za ljubav i porodicu “Radost”.

 

Ljubavni život mi je procvjetao. U divnom sam partnerskom odnosu sa čovjekom koji me oduševljava svaki dan nečim novim. Voli me i poštuje više no što sam i znala koliko zaslužujem.

 

Prijatelji, to su oni ljudi kojima za mene ništa nije teško učiniti. Tu su kao podrška, savjet i razigrana dječurlija kada se zabavljamo.

 

Srećna sam <3

 

A zašto vam sve ovo pričam?

 

Sigurno ne zato da bih vam se hvalisala. Samo želim da znate da ma kako drmusavo vaše putovanje bilo, i ma gdje da se sada nalazite, i vi imate potencijal da živite divan, ispunjen i srećan život. Na tom putu, rado ću vam biti podrška.

S ljubavlju,

Tijana

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *