Hej društvance,

Sjećate li se vi likova iz bajki? Da sad morate odabrati samo jednog, ko bi taj vaš omiljeni lik bio? Možda Pepeljuga? Možda Mala Sirena? Možda patuljak Mrgud? Ili Beba šoljica za čaj iz Ljepotice i zvijeri?

 

Moja omiljena bajka je “Divlji labudovi” Hansa Kristijana Andersena. Istog onog koji je napisao većinu bajki koje pamtimo: “Djevojčicu sa šibicama”, “Ružno pače” i “Carevo novo odijelo”.

 

Lik koji mi je posebno zapeo za oko je princeza Eliza, kraljeva kći, koja je imala jedanaestoricu braće. Naravno da je otac bio udovac, da je oženio vješticu i da vještica nije voljela djecu, pa je 11 prinčeva pretvorilao u labudove, a princezu Elizu protjerala iz kraljevstva.

 

Jedini način da sestrica spasi braću i neutrališe kletvu bio je da isplete 11 košulja dugih rukava, pazite sad, od koprive koja raste na groblju, i da za sve to vrijeme heklanja ne progovori ni jednu jedinu riječ.

 

Ok, kakve to veze ima sa ženom što spašava svijet?

 

Pa, priča sestre spasioca, je moja skriptna bajka. Moj “životni scenario”. 

 

Vidite, svi mi do svoje 7. godine u svojoj lijepoj maloj glavici zapišemo scenario satkan od uvjerenja, predstava o tome pod kojim okolnostima mi kao osobe vrijedimo, koja je to naša uloga u porodici ili društvu, kakvi su to ljudi koji nas okružuju i da li je ovaj svijet prijateljsko ili opasno mjesto za život?

 

Tako sam vam ispisala scenario u kojem ja treba da budem super-žena-spasilac. I naravno da sam to otkrila mnogo godina kasnije zahvaljujući psihološkoj edukaciji.

 

Još me nekako uvijek čudilo kako to da meni svi ljudi pričaju svoje probleme? 🙂

 

Bilo mi je zanimljivo što su školski drugari, čak i oni s kojima nisam bila bliska, uvijek mene birali da im pomognem u učenju, a slučajni poznanici u noćnim izlascima da im pomognem razriješiti njihove ljubavne jade.

 

Bez šale! Jednom je neki momak, koga sam upoznala to veče preko druga, nakon kraćeg razgovora sa mnom, u 3 ujutru kucao bivšoj djevojci na vrata studentske sobe u namjeri da joj se izvini i da se pomire (Zaboravila sam mu napomenuti da sačeka da svane. 🙂 ).

 

Poslije se ispostavilo da je ta djevojka moja rodica, koja mi ni najmanje nije bila zahvalna što sam ga ohrabrila na takvu ludost. Srećom, žena me voli, pa mi je oprostila. 🙂

 

Možda bih ja i dan danas bila dežurna popravljačica i rješavačica problema da me jedna druga drugarica nije prevaspitala riječima: “Dragice, dobro te je! Želim samo da me saslušaš, ne želim tvoje prijedloge rješenja.”

 

Lagala bih kad bih rekla da sam potpuno “izliječena”, ali sam naučila da prvo ponudim pomoć, prije no što ponudim svježe, u najljepšu kutiju sa crvnom mašnicom upakovano “NAJBOLJE” rješenje. 

 

Danas, nisam ja ta koja rješava tuđe probleme. Ja ih samo podstičem da porazmisle o opcijama koje im stoje na raspolaganju i zajedno propitujemo koji bi bio najbollji put za njihovo dugoročno blagostanje. Rješavanje problema prepuštam njima.  I imam puno povjerenje da to mogu sami.

 

A ja ih pratim, bodrim, sklanjam oblake, bistrim vidik i s njima slavim svaku lijepu promjenu.

 

Sad se ponovo prisjetite onog svog lika iz bajke sa početka teksta i recite mi, u kojoj mjeri ono što o njemu pamtite stvarno podsjeća na vas?

 

S ljubavlju, <3

Tijana